Promjeni temu: Dan Noć

Od bilboarda do stvarnosti - zašto ne pričamo o zdravlju IT radnika/ica?


#1

Svaki dan smo zatrpani reklamama koje obećavaju blještavu budućnost u IT sektoru kao “najplaćenijem” u kojem možete raditi sa bilo kojeg mjesta na svijetu, izležavajući se dok Vas hlade palminim lišćem.

No, stvarnost je često drugačija.

U javnosti i stručnim krugovima, jako malo pažnje se posvećuje zdravlju informacijsko-tehnoloških radnika/ica.

Kada smo bili mladi, osnovna zabrinutost naših roditelja/staratelja je bila da će nam se oštetiti vid od previše gledanja u ekran. Kada smo već stari i iskusni vukovi unutar informacijsko-tehnološkog sektora, shvatili smo da je vid najmanji problem koji će nas ponekad mučiti.

Jedne prilike sam komunicirala sa ekipom kojoj sam držala module iz informacijske sigurnosti o tome koliko je IT sektor zaista bajan. Kao osoba koja ima duge prste unutar samog sektora i svakodnevno se susreće sa ljudima IT sektora, znam koliko nekada život IT radnika/ice zna da bude težak.

Kada ugasimo šljašteće ekrane, dešava se drugo - pretpostavka je da radimo osam sati dnevno, od čega osam ide na kulturu i osam na odmaranje.
U informacijsko’-tehnološkom sektoru - sve je pobrkano!
Osam sati rada se često pretvori u deset, pa onda dok još pogledamo nove stvari jer je učenje tehnologije i novih dostignuća konstantno i do kraja života u ovoj struci, uzmemo još par sati i ubacimo još neko odmaranje (a nekada ni to) i na kraju završimo sa pitanjem - gdje sam i šta radim?

Sindrom sagorijevanja (eng. Burnout) je pojam koji opisuje skoro pa apsolutno nezadovoljstvo sobom, poslom i okolinom uslijed ogromne količine stresa.
Naravno, osim samog posla, na to imaju uticaja i druge sfere života (realno, ko nema problema u privatnom životu?).

Simptomi sagorijevanja nastaju kao odgovor tijela na previše stresa i manifestuju se kao :

  • hronični umor, iscrpljenost, neispavanost, anksioznost, cinizam, pretjerano razmišljanje, zapostavljanje privatnih stvari, neispunjenost, tuga, depresija, izolacija, apatija, beznađe, nedovoljnost i mali milion drugih individualnih simptoma.

Sindrom sagorijevanja je danas jedna od najčešćih pojava unutar informacijsko-tehnološkog sektora koji polako, ali sigurno postaje brza svakodnevnica. Često su ljudi sa kojima sam radila gubili mjesece kvalitetnog života zbog sindroma sagorijevanja, osjećaja nedovoljnosti i neznanja, slabosti pred samim sobom i zida izolacije u kojoj smo se našli zbog jednostavnog protoka vremena na poslu nakon kojeg je sve manje vremena ostajalo za njih.

Iako se čovjek i mašina preko vještina programiranja, sigurnosti i svega drugog, poprilično dobro razumiju, nekada jednostavno mašina odluči da ne posluša. Neće pa neće.

Kada pričam o algoritmima, na predavanjima ili bez njih, uvijek kažem da su algoritmi savršeni, ali ljudi nisu.
Mi jesmo uzrok sistemske greške, ali nužno ne znači da je ne možemo ispraviti i smanjiti stres koji se nakuplja pri prvom nerješivom problemu unutar struke. Zato postoje timovi ljudi koji će sigurno staviti svoje znanje i pomoći u rješavanju problema.

Banalan opis koji dadoh nije dovoljan da bi se opisala težina simptoma sagorijevanja koji nije rezervisan samo za informacijsko-tehnološku struku, ali u njoj postaje najizraženiji.

Oficiri ljudskih resursa velikih tehnoloških kompanija govore od podacima koji dosežu čak 60% ljudi sa sindromom sagorijevanja uzrokovanih nekvalitetnim radnim okruženjem ili ogromnim pritiskom zbog ispunjavanja ciljeva projekta na kojem rade.

U tom kontekstu, velike kompanije kreiraju što pravičnije okruženje za radnike koje uključuju igre, zanimacije, slobodno vrijeme, odmaranje i opuštanje.

Kada se odmaknemo od laptopa, vidjećemo da život pruža mnogo više (govorim kao osoba kojoj dan prođe u dvanaest sati konekcije).

Istina je da se računi moraju platiti na vrijeme, ali mentalno i fizičko zdravlje nema cijenu. Iako zvuči kao floskula, najbolja stvar koja se može uraditi je slobodan dan od svega, diskonektovan i ušuškan u tišinu ili buku koja može biti prijatna, kafa sa prijateljem ili odlazak u šetnju.

Volite svoj posao, strast i hobije, ali primarno volite sebe.

** A menadžment? **

Imam neopisivo golemu sreću da radim u firmi (shameless promotion, ali smo najbolji) čiji je menadžment svjestan rizika za radnike i u svakom slobodnom momentu opušta atmosferu i čini je ugodnom kroz pozitivno druženje i aktivnosti, gdje direktori brinu za radnike i saslušaju njihove probleme, ostaju sa njima do kraja na projektu i rade i više nego što im je u opisu posla.
I radna atmosfera sa kolegama/icama koji u trenutcima najveće gužve imaju vrijeme da ih neko smori sa problemima u kodu (tipa mene koja nema baš smisla za CSS, ali za salting hashes (napomena za sigurnosne strukture: nisu kolačiči od marihuane, ne rajdajte mi kuću) itekako da).

Svaki IT menadžment mora razviti pozitivnu kulturu i kulturu pomaganja koja je karakteristična za IT zajednice. Gdje su ljudi pomagači, a ne odmagači, niti osobe od pretjeranog ega ili kompeticije.
Osobe koje razumiju svoje kolege/ice, njihov loš dan, i prije svega - menadžment koji razumije da ljudi čine kompaniju, a ne rokovi i klijenti.

Unaprijed postavljeni, realni ciljevi, praćenje dobrog menadžmenta vremena i potenciranje dobrih i ugodnih aktivnosti unutar firme je ono što će vaše radnike/ice stvoriti lojalnim i posvećenim poslu.
A projekti? Kada je atmosfera fantastična, onda će i deadline biti ispunjen prije klijentskog zahtjeva :slight_smile:

** Ako nekome treba hitan razgovor, uvijek se obratite preko platforme. Svi smo tu jedni za druge i uvijek budimo odlični jedni prema drugima!

Na kraju, držimo se za ruke putujući na istom tehnološkom brodu koji će nas odvesti sve, nadam se, u najbolju moguću budućnost!

I za kraj, pjesma koju slušam svako jutro da me podsjeti da život ima mnogo više od algoritama, eksploita i vulnerabilnosti :


#2

Odlicno, a na to dodaj bol u ledjima i vratu te hemeroide koji muce vecinu programera…
A ni placa nije Bog zna sto za trud koji se ulozi.