Kao što je kriptografija doživjela traziciju iz striktno militarne/sigurnosne alatke u alat građanske (ne)poslušnosti prema svima koji pokušavaju narušiti privatnost, tako i digitalna privatnost i sigurnost se, u današnjem dobu, nalaze na granici između nacionalne i ljudske sigurnosti.
Bosna i Hercegovina još uvijek nema dovoljno adekvatnu platformu za razvoj i istraživanje o informacijskoj sigurnosti koja bi dovela do smanjenja upotrebe iste od strane vlasti i sigurnosnih službi, te napravila dovoljno dobru tranziciju prema građanstvu. Jedna od činjenica koju moram spomenuti je da Bosna i Hercegovina ipak ima sistem nadzora koji je usmjeren prema građanima, ali kao i svaka druga država, to je upakovano u zaštitu djece i borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala.
U jednom od svojih tekstova, već sam govorila o tome da je samo trideset posto ilegalnih aktivnosti skriveno na Dark Webu, te da je ponekad procenat ilegalnih aktivnosti daleko veći na vidljivom webu.
Da li zaslužujemo potpunu privatnost?
Potpuna privatnost, kao i potpuna sigurnost, nikada neće postojati. Ona se samo može maksimalizirati da smanji uticaje druge ili treće strane na stvari koje radite.
Pretpostavka je da apsolutna digitalna privatnost može uzrokovati različite loše pojave prema drugim licima, ali opet, ona će biti u manjem omjeru nego što su u realnom životu, te u isto vrijeme, ta digitalna maliciozna djelovanja su neviolentna što znači da je sama šteta - digitalna (zavisi od stupnja štete).
Zanimljiva činjenica je da ljudi digitalnu privatnost smatraju kao vid apstrakcije koja je potrebna “onima koji imaju nešto da kriju.”
Zanimljivija je činjenica da ljudi na socijalnim mrežama imaju veću tendenciju ispunjenja svog profila svim mogućim stvarima koje rade, sve do toga da dijele svoje adrese, imena, prezimena, slike djece, kuće, porodice i slično. To je svjesno pristajanje na uzurpiranje privatnosti i anonimnosti. Svjesna želja da se bude praćen iz različitih socijalnih pobuda koje najčešće završe nekim subjektivnim reputacijama.
Postavlja se realno pitanje - da li smo prodali svoju privatnost da bi mogli otići na dejt sa komšijom ili komšinicom koja dijeli slične interese nama?
I zašto imamo socijalnu pobudu da budemo prepoznatljivi kao brend socijalnih mreža, stavljajući sebe na direktnu stranu sistemskog i drugog oblika nadzora, legitimirajući vid opresije koji se kreira time što se obustavlja naše primarno digitalno ljudsko pravo - biti osiguran od mogućeg impakta druge ili treće strane, na koju se države vječno pozivaju u nacionalnoj sigurnosti, ne mareći za ljudsku sigurnost i sigurnost pojedinca.
Granica digitalne privatnosti i sigurnosti iz dana u dan, posebno sa jačanjem individualističkog percipiranja Interneta i tehnologije, postaje sve slabije raspoznatljiva. Privatnost je sigurnost, a sigurnost je privatnost i odgovornost svake individue u svijetu. Država ili sigurnosne službe više ne mogu pronaći adekvatan izgovor za nadzor digitalnog prostora (posebno nakon mnogih afera zviždanja) i samim time, u budućnosti, građanstvo bi trebalo dobiti punu kontrolu nad Internetom postizanjem pune individualne privatnosti i digitalne sigurnosti.
Tehnologija postaje sve jednostavnija i jeftinija za korištenje, kompletan koncept društva i normi se mijenja i ulazimo u eru Web 3.0.
Sloboda će postati osnovni narativ svakog ozbiljnog, građanskog društva.
Ekonomska, ljudska, sloboda privatnosti, sloboda anonimnosti., ali će ona uvijek zahtijevati da ne narušavamo slobodu druge osobe ako ona ne narušava tuđu.
I to je puna privatnost i sigurnost, te vjerovanje u mogućnost bolje vizije svijeta od one u kojoj trenutno živimo.